Post by rorygilmore on May 13, 2008 15:39:13 GMT 10
Interview 1: www.vecernji.hr/home/showbiz/3076978/index.do
Interview 2:www.vecernji.hr/home/showbiz/3078137/index.do
Interview 3:www.vecernji.hr/home/showbiz/3078175/index.do
Posting third Interview here:
DESET GODINA AMERIÈKOG SNA GORANA VIŠNJIÆA (3)
Višnjiæ: Trebalo mi je puno sreæe za sve ovo...
Autor Jure Iliæ
- Recept je bio: trebaš raditi ko manijak i sve æe biti u redu. Ivana me podržavala, brinula se o svemu, pazila… - kaže Goran
Foto: Jure Iliæ
Sredinom devedesetih uslijedila su još dva filmska iskustva Gorana Višnjiæa. Najprije “Puška za uspavljivanje” Hrvoja Hribara, a potom strana koprodukcija “Dobrodošli u Sarajevo”. Prije dvanaest godina, prilikom boravka na filmskom festivalu u Cannesu, Gorana želi upoznati agentica Elyse Scherz. Suradnja je tada zapoèela i nastavila se sve do danas. Goran je postao njezina prva velika zvijezda, a s njim je ostvarila hollywoodske snove i danas je jedna od najjaèih agentica u Los Angelesu...
• Kako se dogodilo da odete u Ameriku? Je li postojala neka Vaša intimna namjera ili se sve dogaðalo spontano?
– Moram isprièati nešto što dosad nikada nikome nisam rekao. Kad sam bio mali, zamišljao sam neke svoje prièe, filmove pred spavanje… Bili su to uglavnom SF filmovi. Poslije sam to usporeðivao s našim filmovima, ali ovi “moji” bili su drukèiji: sa specijalnim efektima, bogatih produkcija i s velikim ekipama. Danas mi se èini da je upravo to bio neki mali “klik” u mojoj glavi, koji me tjerao naprijed, da se okušam, da probam, da možda najprije budem glumac, a onda probam i kao producent ili režiser… Ali, valja reæi da je trebalo puno sreæe da dobijem ulogu u “Dobrodošli u Sarajevo”, još više sreæe da budem u Cannesu, da me tamo primijeti Elyse Scherz, da me pošalje na audiciju za “Practical Magic” i da baš ja dobijem ulogu. I onda je sve dalje krenulo u Americi… Tada još nisam dobro znao engleski. Od tada, dakle veæ dvanaest godina, moja uèiteljica engleskog je Julia Adams, moj “dialect coach”. S njom sam radio za vrijeme “Hitne službe”, praktièno svaki dan barem dva sata, izuzimajuæi vikende i godišnje odmore.
• Najvažniji dio Vaše amerièke karijere svakako je serija “Hitna služba”. Kako ste to osobno doživjeli?
– “Hitna služba” je uslijedila godinu i pol nakon “Praktical Magica”. Snimio sam još jedan film, “Committed”, ali to isto nije bilo posebno veliko. Dogodilo se da smo Ivana i ja veæ kupili avionske karte za povratak, novac smo veæ bili potrošili, i taj dan kad smo se veæ spakirali nazvala me agentica i rekla da mi u “Hitnoj službi” nude ugovor na godinu dana. “U onoj 'Hitnoj službi’?!” pitao sam iznenaðeno. Danas sve to izgleda nekako normalno, ali tada je “E. R.” bila najgledaniji televizijski šou program u Americi, dobivali su svakakve nagrade, itd. Bio je to velik uspjeh za mene. Evo jedne intimne ilustracije: javio sam doma mami da kaže teti Kati (mami mog prijatelja), koja je bila totalni fanatik za tom serijom, da sam dobio jednu od uloga! E, to je konaèno znaèilo da sam stvarno uspio...
Deep End: Višnjiæu je to najdraža filmska uloga zbog zahtjevnog karaktera
Ali, isprièat æu Vam kako je to izgledalo u stvarnosti. Svako jutro sam u studiju bio u pet ujutro. Najprije bih radio engleski. Šminkanje je poèinjalo u šest i dvadeset, trajalo do sedam, i onda je poèinjalo snimanje. Znaèi, moj normalni radni dan trajao je èetrnaest sati, pet dana u tjednu. Na poèetku su me koristili baš onako gadno, pa bi ponekad snimanje potrajalo i po sedamnaest sati, plus ona moja dva sata engleskog…
Ipak, bila je to potpuna financijska sigurnost, puno se stvari time sredilo, od pristojnog života, radne dozvole, do moguænosti da sve bude legalno i da mogu iæi na audicije koje mene zanimaju. Ma, nije lako biti strani glumac u Americi… Za to sam vrijeme snimio i dosta filmova. Najdraži mi je, dakako, bio “Deep End”. Bio je to odlièan film, prva zahtjevna uloga za mene, i za tu ulogu dobio sam prve pozitivne filmske kritike. Drag mi je i televizijski film “Spartak”, koji sam prihvatio jer sam znao da æe obilovati akcijom. I tamo sam, na snimanju u Bugarskoj, upoznao dosta dragih ljudi, a s nekim Englezima ostao sam u prijateljskim odnosima.
• Je li Vam ikada “pukao film”, jeste li se ikada zapitali – èemu sve to?
– Zapravo, prve godine sve je bilo uzbudljivo, stalno se nešto dogaðalo, novinari su nas intervjuirali,presice, sveèanosti nagrada, nominacije za Emmy ili People Choice… Prve tri godine nisam stigao zraka udahnuti, a nisam stao. Takav vlak doðe jednom u životu, i odluèio sam iskorititi priliku i ne puštati je iz ruku.
Tih prvih osam godina nisam imao spojena slobodna tri mjeseca u komadu za odmor, sve do ovog posljednjeg filma u Vancouveru. Ponuda za “Helen” došla je baš kad sam se bio odluèio odmoriti, no to nisam mogao odbiti.
Producenti “Hitne službe” izašli su mi u susret kad sam trebao snimati “Dugu mraènu noæ” s Tonèijem Vrdoljakom i tada sam dobio 40 dana slobodno. Taj film smo snimali brutalno iscrpljujuæe, s tek nekoliko dana pauze. Iako sam izgubio tri epizode “Hitne službe”, to mi je bio jedan od najdražih poslova u životu…
S Maurom Tierney Višnjiæ je bio u prijateljskim odnosima, a u serijalu su i puno više od toga
• Znaèi li to da Vam je Tonèi ipak nekako utjecao na karijeru?
– Ma barem Vi kao naš prijatelj znate da smo Ivana i ja poèeli hodati kad sam veæ odradio Cannes i da Tonèija nisam prije toga nikad vidio. Naravno da mi je drag kao redatelj i kao èovjek, pa sam rado glumio u njegovu filmu, ali moja Amerika nema veze s njim. Ponovit æu najjednostavnije: trebalo je puno sreæe i još više teškog rada da doðem do ovoga gdje sam sad. S Tonèijem bih volio uvijek raditi, objektivno mislim da je najbolji redatelj s kojim sam ikad radio. Uostalom, veæ pripremamo nešto novo. I s Jupom (Joškom Juvanèiæem) isto bih tako radio predstave da sam tu… Ma s njim bih sutra radio!
• Vratimo se još malo na “Hitnu službu”. Kako ste Vi doživjeli prva snimanja, je li to bio šok za Vas? Jeste li imali ièiju potporu?
– Ne, meni je to izgledalo isto kao dolazak na snimanje “Puške za uspavljivanje” naprimjer. Pravi šok za mene bio je kad sam prvi put, kao klinac od 21 godine, došao s Akademije raditi u HNK, kad sam upoznao pokojnu Enu Begoviæ, Vanju Dracha, Mustafu Nadareviæa, Almu Pricu... To je bio šok! Sve poslije bilo je lako, koliko god to danas zvuèalo smiješno. Meni je ulazak u HNK bio toliki skok od nule prema neèemu, da sam sve što je poslije došlo prihvaæao zdravo za gotovo. Recept je bio: trebaš raditi ko manijak i sve æe biti u redu. Ivana me tada podržavala, brinula se o svemu, pazila… “Hitna služba” je bila strašno jak projekt, svi su željeli sudjelovati, tada je bila impresivna lista gostujuæih glumaca u seriji: Sally Field, Ray Liotta, Jon Voight itd., a ja sam bio na sigurnom ugovoru. Hoæu reæi, potpora ti treba kad ti loše ide, kad se dogaðaju ružne stvari, a meni je išlo jako dobro, samo je trebalo naporno raditi. Ali u poslu koji obožavaš.
• Je li se Vaš lik u seriji s vremenom mijenjao, što se s njim dogaðalo? Koliko je istine u tome da ste scenaristima sugerirali detalje?
– S tim sam likom bio devet godina. Jako se promijenio. I karakter se mijenjao. Dr. Luka Kovaè je s vremenom, kako su odlazili stari likovi iz serije, dobivao na važnosti, a ja sam veæ nakon nekoliko sezona dospio na prvo mjesto glumaèke liste. Imao sam dobar odnos sa scenaristima, koji su ponekad imali krive podatke o Hrvatskoj, pa sam ih ispravljao, sugerirao im nove detalje. Pa i moj se lik u poèetku trebao zvati Jovan, ali sam inzistirao da se to promijeni. “Vama je svejedno, ali meni je jako važno!” rekao sam i pitali su me što bih volio. Tako sam karakteru dao ime i postao sam dr. Luka, po mom neæaku! I agentici sam rekao da æu inzistirati oko takvih stvari u vezi s Hrvatskom, a za sve drugo me nije bilo briga, niti sam imao prava išta mijenjati, niti sam želio.
Goran Višnjiæ veæinom je svoje filmove snimio u predasima snimanja serije “Hitne službe” ili dok je bio na kratkim godišnjim odmorima
• Sjeæam se da bi u Zagrebu u vrijeme emitiranja “Hitne” ulice bile prazne. Meni je najupeèatljivija bila epizoda u kojoj Vi govorite Hamleta na hrvatskom…
– Da, zvali su me mnogi nakon emitiranja te epizode, èestitali. A meni je to bilo jako obièno. Zapravo, dogodilo se da je jednom kod mene bio kolega Noah Wyle. Igrali smo biljar i on je primijetio ove moje maèeve, pitao me znam li maèevati. “Kako ne, to nam je bilo obavezno na Akademiji“, rekao sam mu. Doista, na Akademiji smo odlièno maèevali Rene Bitorajac i ja, još par kolega… Onda smo Noah i ja predložili scenaristima da nam ubace nešto s maèevanjem, oni su to prenijeli glavnom scenaristu, koji je bio oduševljen našom idejom. I onda je jednom osobno došao na set i rekao: “Imam dobre vijesti za Noaha i Gorana. Maèujete u iduæoj epizodi.” To je bila ta epizoda u kojoj recitiram Hamleta. Ona je zapravo bila jako jeftina, sve se dogaða u jednoj sobi, nema u njoj uopæe bolnice. Snimili smo je za šest dana, a ne za osam koliko je uobièajeno, a fond je prenesen na iduæu, spektakularnu, u kojoj je puno akcije… Ali, epizoda je svima legla, bila je jako popularna i u Americi. Za mog Hamleta dali su mi da izaberem monolog koji želim, a meni je bio najdraži “Biti ili ne biti”, jer je prepoznatljiv… I Amerikancima je bio zanimljiv taj moj Hamlet.
• Kakva je bila ekipa “Hitne”? Jeste li se družili privatno?
– Bila je dobra ekipa. Evo, recimo, zajedno smo išli u Las Vegas na koncert Tri tenora, kad bi netko od nas snimio film, svi bismo zajedno odlazili na premijere, a nakon seta odlazili bismo u jedan restoran na cugu i zezanje. Tamo je znao doæi i George Clooney k nama, veæ davno nakon što je otišao iz serije. Znali smo otiæi zajedno na skijanje po petnaest dana. Mene je to podsjeæalo na moja ljetovanja u Hrvatskoj dok sam bio na Akademiji, kad bismo Rene Bitorajac i ja skoèili do Bunete u Crikvenicu, onda bismo zajedno otišli k meni u Šibenik, posjetili bismo Šalinoviæa na Splitskom ljetu, pa bismo se zaletjeli do Dubrovnika… i bili bismo cijelo ljeto zajedno. Ova me ekipa u “Hitnoj” podsjeæala na te dane. Evo, ja sad nisam više s njima, ali se ipak èesto viðamo i družimo.
_____
Yes, I don't get half of it either but the photos are just so...YUMMY!
Interview 2:www.vecernji.hr/home/showbiz/3078137/index.do
Interview 3:www.vecernji.hr/home/showbiz/3078175/index.do
Posting third Interview here:
DESET GODINA AMERIÈKOG SNA GORANA VIŠNJIÆA (3)
Višnjiæ: Trebalo mi je puno sreæe za sve ovo...
Autor Jure Iliæ
- Recept je bio: trebaš raditi ko manijak i sve æe biti u redu. Ivana me podržavala, brinula se o svemu, pazila… - kaže Goran
Foto: Jure Iliæ
Sredinom devedesetih uslijedila su još dva filmska iskustva Gorana Višnjiæa. Najprije “Puška za uspavljivanje” Hrvoja Hribara, a potom strana koprodukcija “Dobrodošli u Sarajevo”. Prije dvanaest godina, prilikom boravka na filmskom festivalu u Cannesu, Gorana želi upoznati agentica Elyse Scherz. Suradnja je tada zapoèela i nastavila se sve do danas. Goran je postao njezina prva velika zvijezda, a s njim je ostvarila hollywoodske snove i danas je jedna od najjaèih agentica u Los Angelesu...
• Kako se dogodilo da odete u Ameriku? Je li postojala neka Vaša intimna namjera ili se sve dogaðalo spontano?
– Moram isprièati nešto što dosad nikada nikome nisam rekao. Kad sam bio mali, zamišljao sam neke svoje prièe, filmove pred spavanje… Bili su to uglavnom SF filmovi. Poslije sam to usporeðivao s našim filmovima, ali ovi “moji” bili su drukèiji: sa specijalnim efektima, bogatih produkcija i s velikim ekipama. Danas mi se èini da je upravo to bio neki mali “klik” u mojoj glavi, koji me tjerao naprijed, da se okušam, da probam, da možda najprije budem glumac, a onda probam i kao producent ili režiser… Ali, valja reæi da je trebalo puno sreæe da dobijem ulogu u “Dobrodošli u Sarajevo”, još više sreæe da budem u Cannesu, da me tamo primijeti Elyse Scherz, da me pošalje na audiciju za “Practical Magic” i da baš ja dobijem ulogu. I onda je sve dalje krenulo u Americi… Tada još nisam dobro znao engleski. Od tada, dakle veæ dvanaest godina, moja uèiteljica engleskog je Julia Adams, moj “dialect coach”. S njom sam radio za vrijeme “Hitne službe”, praktièno svaki dan barem dva sata, izuzimajuæi vikende i godišnje odmore.
• Najvažniji dio Vaše amerièke karijere svakako je serija “Hitna služba”. Kako ste to osobno doživjeli?
– “Hitna služba” je uslijedila godinu i pol nakon “Praktical Magica”. Snimio sam još jedan film, “Committed”, ali to isto nije bilo posebno veliko. Dogodilo se da smo Ivana i ja veæ kupili avionske karte za povratak, novac smo veæ bili potrošili, i taj dan kad smo se veæ spakirali nazvala me agentica i rekla da mi u “Hitnoj službi” nude ugovor na godinu dana. “U onoj 'Hitnoj službi’?!” pitao sam iznenaðeno. Danas sve to izgleda nekako normalno, ali tada je “E. R.” bila najgledaniji televizijski šou program u Americi, dobivali su svakakve nagrade, itd. Bio je to velik uspjeh za mene. Evo jedne intimne ilustracije: javio sam doma mami da kaže teti Kati (mami mog prijatelja), koja je bila totalni fanatik za tom serijom, da sam dobio jednu od uloga! E, to je konaèno znaèilo da sam stvarno uspio...
Deep End: Višnjiæu je to najdraža filmska uloga zbog zahtjevnog karaktera
Ali, isprièat æu Vam kako je to izgledalo u stvarnosti. Svako jutro sam u studiju bio u pet ujutro. Najprije bih radio engleski. Šminkanje je poèinjalo u šest i dvadeset, trajalo do sedam, i onda je poèinjalo snimanje. Znaèi, moj normalni radni dan trajao je èetrnaest sati, pet dana u tjednu. Na poèetku su me koristili baš onako gadno, pa bi ponekad snimanje potrajalo i po sedamnaest sati, plus ona moja dva sata engleskog…
Ipak, bila je to potpuna financijska sigurnost, puno se stvari time sredilo, od pristojnog života, radne dozvole, do moguænosti da sve bude legalno i da mogu iæi na audicije koje mene zanimaju. Ma, nije lako biti strani glumac u Americi… Za to sam vrijeme snimio i dosta filmova. Najdraži mi je, dakako, bio “Deep End”. Bio je to odlièan film, prva zahtjevna uloga za mene, i za tu ulogu dobio sam prve pozitivne filmske kritike. Drag mi je i televizijski film “Spartak”, koji sam prihvatio jer sam znao da æe obilovati akcijom. I tamo sam, na snimanju u Bugarskoj, upoznao dosta dragih ljudi, a s nekim Englezima ostao sam u prijateljskim odnosima.
• Je li Vam ikada “pukao film”, jeste li se ikada zapitali – èemu sve to?
– Zapravo, prve godine sve je bilo uzbudljivo, stalno se nešto dogaðalo, novinari su nas intervjuirali,presice, sveèanosti nagrada, nominacije za Emmy ili People Choice… Prve tri godine nisam stigao zraka udahnuti, a nisam stao. Takav vlak doðe jednom u životu, i odluèio sam iskorititi priliku i ne puštati je iz ruku.
Tih prvih osam godina nisam imao spojena slobodna tri mjeseca u komadu za odmor, sve do ovog posljednjeg filma u Vancouveru. Ponuda za “Helen” došla je baš kad sam se bio odluèio odmoriti, no to nisam mogao odbiti.
Producenti “Hitne službe” izašli su mi u susret kad sam trebao snimati “Dugu mraènu noæ” s Tonèijem Vrdoljakom i tada sam dobio 40 dana slobodno. Taj film smo snimali brutalno iscrpljujuæe, s tek nekoliko dana pauze. Iako sam izgubio tri epizode “Hitne službe”, to mi je bio jedan od najdražih poslova u životu…
S Maurom Tierney Višnjiæ je bio u prijateljskim odnosima, a u serijalu su i puno više od toga
• Znaèi li to da Vam je Tonèi ipak nekako utjecao na karijeru?
– Ma barem Vi kao naš prijatelj znate da smo Ivana i ja poèeli hodati kad sam veæ odradio Cannes i da Tonèija nisam prije toga nikad vidio. Naravno da mi je drag kao redatelj i kao èovjek, pa sam rado glumio u njegovu filmu, ali moja Amerika nema veze s njim. Ponovit æu najjednostavnije: trebalo je puno sreæe i još više teškog rada da doðem do ovoga gdje sam sad. S Tonèijem bih volio uvijek raditi, objektivno mislim da je najbolji redatelj s kojim sam ikad radio. Uostalom, veæ pripremamo nešto novo. I s Jupom (Joškom Juvanèiæem) isto bih tako radio predstave da sam tu… Ma s njim bih sutra radio!
• Vratimo se još malo na “Hitnu službu”. Kako ste Vi doživjeli prva snimanja, je li to bio šok za Vas? Jeste li imali ièiju potporu?
– Ne, meni je to izgledalo isto kao dolazak na snimanje “Puške za uspavljivanje” naprimjer. Pravi šok za mene bio je kad sam prvi put, kao klinac od 21 godine, došao s Akademije raditi u HNK, kad sam upoznao pokojnu Enu Begoviæ, Vanju Dracha, Mustafu Nadareviæa, Almu Pricu... To je bio šok! Sve poslije bilo je lako, koliko god to danas zvuèalo smiješno. Meni je ulazak u HNK bio toliki skok od nule prema neèemu, da sam sve što je poslije došlo prihvaæao zdravo za gotovo. Recept je bio: trebaš raditi ko manijak i sve æe biti u redu. Ivana me tada podržavala, brinula se o svemu, pazila… “Hitna služba” je bila strašno jak projekt, svi su željeli sudjelovati, tada je bila impresivna lista gostujuæih glumaca u seriji: Sally Field, Ray Liotta, Jon Voight itd., a ja sam bio na sigurnom ugovoru. Hoæu reæi, potpora ti treba kad ti loše ide, kad se dogaðaju ružne stvari, a meni je išlo jako dobro, samo je trebalo naporno raditi. Ali u poslu koji obožavaš.
• Je li se Vaš lik u seriji s vremenom mijenjao, što se s njim dogaðalo? Koliko je istine u tome da ste scenaristima sugerirali detalje?
– S tim sam likom bio devet godina. Jako se promijenio. I karakter se mijenjao. Dr. Luka Kovaè je s vremenom, kako su odlazili stari likovi iz serije, dobivao na važnosti, a ja sam veæ nakon nekoliko sezona dospio na prvo mjesto glumaèke liste. Imao sam dobar odnos sa scenaristima, koji su ponekad imali krive podatke o Hrvatskoj, pa sam ih ispravljao, sugerirao im nove detalje. Pa i moj se lik u poèetku trebao zvati Jovan, ali sam inzistirao da se to promijeni. “Vama je svejedno, ali meni je jako važno!” rekao sam i pitali su me što bih volio. Tako sam karakteru dao ime i postao sam dr. Luka, po mom neæaku! I agentici sam rekao da æu inzistirati oko takvih stvari u vezi s Hrvatskom, a za sve drugo me nije bilo briga, niti sam imao prava išta mijenjati, niti sam želio.
Goran Višnjiæ veæinom je svoje filmove snimio u predasima snimanja serije “Hitne službe” ili dok je bio na kratkim godišnjim odmorima
• Sjeæam se da bi u Zagrebu u vrijeme emitiranja “Hitne” ulice bile prazne. Meni je najupeèatljivija bila epizoda u kojoj Vi govorite Hamleta na hrvatskom…
– Da, zvali su me mnogi nakon emitiranja te epizode, èestitali. A meni je to bilo jako obièno. Zapravo, dogodilo se da je jednom kod mene bio kolega Noah Wyle. Igrali smo biljar i on je primijetio ove moje maèeve, pitao me znam li maèevati. “Kako ne, to nam je bilo obavezno na Akademiji“, rekao sam mu. Doista, na Akademiji smo odlièno maèevali Rene Bitorajac i ja, još par kolega… Onda smo Noah i ja predložili scenaristima da nam ubace nešto s maèevanjem, oni su to prenijeli glavnom scenaristu, koji je bio oduševljen našom idejom. I onda je jednom osobno došao na set i rekao: “Imam dobre vijesti za Noaha i Gorana. Maèujete u iduæoj epizodi.” To je bila ta epizoda u kojoj recitiram Hamleta. Ona je zapravo bila jako jeftina, sve se dogaða u jednoj sobi, nema u njoj uopæe bolnice. Snimili smo je za šest dana, a ne za osam koliko je uobièajeno, a fond je prenesen na iduæu, spektakularnu, u kojoj je puno akcije… Ali, epizoda je svima legla, bila je jako popularna i u Americi. Za mog Hamleta dali su mi da izaberem monolog koji želim, a meni je bio najdraži “Biti ili ne biti”, jer je prepoznatljiv… I Amerikancima je bio zanimljiv taj moj Hamlet.
• Kakva je bila ekipa “Hitne”? Jeste li se družili privatno?
– Bila je dobra ekipa. Evo, recimo, zajedno smo išli u Las Vegas na koncert Tri tenora, kad bi netko od nas snimio film, svi bismo zajedno odlazili na premijere, a nakon seta odlazili bismo u jedan restoran na cugu i zezanje. Tamo je znao doæi i George Clooney k nama, veæ davno nakon što je otišao iz serije. Znali smo otiæi zajedno na skijanje po petnaest dana. Mene je to podsjeæalo na moja ljetovanja u Hrvatskoj dok sam bio na Akademiji, kad bismo Rene Bitorajac i ja skoèili do Bunete u Crikvenicu, onda bismo zajedno otišli k meni u Šibenik, posjetili bismo Šalinoviæa na Splitskom ljetu, pa bismo se zaletjeli do Dubrovnika… i bili bismo cijelo ljeto zajedno. Ova me ekipa u “Hitnoj” podsjeæala na te dane. Evo, ja sad nisam više s njima, ali se ipak èesto viðamo i družimo.
_____
Yes, I don't get half of it either but the photos are just so...YUMMY!
... They seem to misspell Goran's last name all the time... And in Serbia they write EVERYTHING by Vuk's spelling... Which is basically the way you pronounce words... Maura would be Mora Tirni)
It fits to our Slovak names, but not to English or other...